SAMO DA NE POLUDIM
Između razuma i tebe još uvijek nemam mir.
Tekstovi, pjesme i priče iz svijeta SaH.
Pronađi me
ako možeš voljeti nepoznato.
Korovi preuzimaju zidove,
a u sjećanju još gori jedan prozor.
Tragedija je trajala jedan dan. Njezine posljedice — desetljećima.
Autobiografska knjiga o djetinjstvu presječenom obiteljskom tragedijom u kojoj su istoga dana izgubljena oba roditelja.
Dvoje roditelja. Jedan dan.
I događaj čiju je težinu trebalo nositi desetljećima.
Digitalno izdanje prodaje se preko SaH Books na Payhipu. Plaćanje karticom obrađuje Stripe.
SaH je potpis pod stihovima koji dolaze iz različitih mjesta — iz doživljenog, zamišljenog i naslućenog. Riječ je polazna točka; zvuk, vizual i priča šire njezin prostor.
Upoznaj SaH →SaH je autorski prostor u kojem se susreću stih, glazbena interpretacija, vizual i priča. Iza SaH stoje autorski tekstovi Sadžide Hasanagić, nastali iz doživljenog, zamišljenog i naslućenog.
Glazba, aranžmani i vokali oblikuju se uz pomoć AI alata prema autorskoj viziji SaH Music. Isti autorski potpis povezuje pjesme, njihove vizuale i autobiografsku knjigu „Tamo više nema živih“.
Između razuma i tebe još uvijek nemam mir.
Prolaznost, vrijednost i pitanje onoga što na kraju vraćamo izvoru.
Vrijeme se taloži, rasipa i vraća u različitim ulogama.
Kompletan katalog SaH Music · 117 pjesama.
Korovi preuzimaju zidove, a u sjećanju još gori jedan prozor.
Odnos, privlačnost i ona točka na kojoj razum zna više nego što odluka može podnijeti.
Prolaznost, vrijednost i pitanje onoga što na kraju vraćamo izvoru.
Vrijeme se taloži, rasipa i vraća u različitim ulogama.
Oprost može doći. Pitanja ponekad ostanu cijeli život.
Čežnja koja prelazi vrijeme, tijelo i granice jednog života.
Kad razgovor izgubi smisao, riječi ostanu bez doma.
Kod izvan protokola. Identitet koji više ne traži tuđi prijemnik.
Neki ljudi iz nas izvuku ono najbolje. Drugi samo stvaraju buku.
Ako nekoga nikada nisi susreo, može li ti ipak nedostajati?
Njemačka verzija pjesme „Tražim te kroz stoljeća“ — ista čežnja, drugi jezik.
Posveta osobi koja je u najtežem razdoblju prišla, pružila ruku i ostala.
Traženje izlaza u drugome i susret s vlastitim odrazom.
Blizina u snu, udaljenost u javi i veza koju je teško pustiti.
Ljubav gurnuta preko razuma, sjećanja i vremena.
Granica prema onome što drugi žele popraviti i pravo da vlastiti unutarnji prostor ostane svoj.
Jedna strana gradi trajanje, druga već traži izlaz.
Ljubav prema ocu koja je preživjela i ono što je u njoj bilo nemoguće razriješiti.
Pogled izvana, identitet na margini i cijena onoga što se jednom vidi previše.
Želja da ista bliskost bude i spokoj i nemir, san i buđenje.
Dom kao mjesto koje možda više ne postoji izvana, ali i dalje doziva iznutra.
Ono poslije kraja: trenutak kada budućnost ponovno dobije oblik.
Grad nastavlja, rijeka prolazi, a jedno pitanje ostaje na sredini mosta.
Pogled koji prolazi kroz držanje, ulogu i ono što osoba pokazuje svijetu.
Čežnja koja od običnog odsustva napravi cijeli unutarnji događaj.
Jedan mali pokret i sustav koji je izgledao mirno pokaže svoje pravo lice.
Kad se kriteriji iznutra promijene, privlačnost počne govoriti drugim jezikom.
Jedan detalj savije vrijeme i stari zapis odjednom uđe u sadašnjost.
Paradoks bliskosti: osjećaj ostaje velik upravo kada postoji prostor između dvoje ljudi.
Privlačnost raste u milimetrima, dok dvoje ljudi još pokušava zadržati svoje granice.
Identitet koji se ne otkriva na površini, nego u tragovima koje treba znati čitati.
Pitanje onima koji su se pojavili tek kada je potreba za njima već prošla.
Trenutak kada se razočaranje više ne pokušava popraviti, nego završiti.
Jedan zagrljaj sačuvan u vremenu i pitanje koje ostane kada netko ode prerano.
Nemir koji nema jedno ime: nešto svoje, nešto naslijeđeno, nešto što stalno kruži kroz unutarnji prostor.
Ideja se čuva upravo zato što se ne pretvara u događaj.
Riječi koje su dugo zvučale ravno napokon su stigle do nekoga tko ih je doista čuo.
Ljubav izgovorena kao izazov: evo koliko me ima u tome — pa ti vidi što ćeš s tim.
Povlačenje koje izvana izgleda hladno, a iznutra je način čuvanja vlastitog prostora.
Jedna noć, jedna cesta i strah koji nastavlja stajati na istom mjestu i nakon što opasnost prođe.
Kad stvarnost stalno nudi pogrešan trenutak, pogrešan ton i cvijet u sezoni u kojoj mu nije mjesto.
Bliskost koja traži još jednu noć prije nego što razum ponovno preuzme riječ.
Podijeljeno ja, sjenke na periferiji pogleda i jedan dio koji više ne mora ići tamo.
Riječ koja je mogla značiti „nisi sama“ — i put koji se ipak morao nastaviti sam.
Ono što je bilo stvarno ne postaje laž samo zato što nije trajalo.
Želja kao mala kriza: malo ludila, malo humora i refren koji se vraća kao navika.
Mir na površini i unutarnje more koje odbija postati jednostavno objašnjenje.
Krivnja koja se ne umiruje opravdanjem, nego ostaje uz posljedice vlastite pogreške.
Susret koji više nalikuje sjećanju nego prvom upoznavanju.
Kada dugo povjerenje pukne na jednoj riječi koja nikada nije postala djelo.
Privatni jezik dvoje ljudi u kojem jedna kratka rečenica postaje cijeli svemir.
Unutarnje mjesto do kojeg ne vodi nijedan put — a u koje se ipak može vratiti zatvaranjem očiju.
Postoje noći nakon kojih se vrijeme dijeli na prije i poslije.
Kad riječi ne mogu preko udaljenosti, šalje ih ptica — zajedno s najmanjim mogućim komadom čežnje.
Poziv u unutarnji krajolik čije su granice ucrtane strahom, a put vodi kroz ruševine sjećanja.
Vrijeme se savije, prizor ostane — i gledanje više nije pasivno.
U snu se otvori svijet u kojem odlasci ne postoje — a onda se jutro vrati.
Razum izgovara kraj, a srce još ne poznaje značenje te riječi.
Jedna rečenica može zaustaviti cijeli pokušaj povratka kući.
Kad nestane stara bol, nestane i jedan stari koordinatni sustav.
Kad zidovi ostanu visoki, preostaje vlastiti put — i jedno možda za kraj.
Bol koja se ne zaobilazi, nego prolazi do kraja kako bi nešto napokon moglo biti pušteno.
Izvana mirna površina; iznutra pad koji se ne čuje i svijet koji nema gdje izaći.
Odbijanje da se unutarnji raskol poravna samo zato što bi izvana izgledao urednije.
Briga govori kao činjenica; pjesma je pokušaj da se taj glas uspori prije nego što preuzme sve.
Poznata svjetlost i sjeta vode prema prizoru života na čijem se kraju rasprodaju velike želje.
Snaga koja ne dolazi iz netaknutosti, nego iz iskustva da se i nakon pucanja može ponovno pronaći ritam.
Tijelo, zrak, voda i kretanje vraćaju osjećaj prisutnosti — bez forsiranja, samo u ritmu.
Netko koga nema ostavlja trag dovoljno snažan da odsustvo postane gotovo opipljiva prisutnost.
Netko je još blizu, ali se odnos već hladi iznutra i odlazak je počeo prije samog odlaska.
Povratak osobi koja ostaje sigurna točka dok se unutarnje bitke ponovno vode.
Pokušaj da se voljena osoba sastavi iz fragmenata sjećanja, dok cijela slika svaki put ponovno izmakne.
Hladnoća, glad, kuća i tijelo na oprezu pretvaraju strah u cijelu atmosferu.
Dan u kojem se prošlost vrati svom težinom i treba joj dopustiti da prođe bez objašnjavanja.
Kratka blizina prerasta u veliki unutarnji prostor, a ono najvažnije ostaje neizgovoreno.
Ljubav se zamišlja kao trag koji ostaje i kada prisutnost više nije moguća.
Privlačnost se stavlja na provjeru: vidi li druga strana stvarnu osobu ili samo ono što želi vidjeti.
A single exchange of looks becomes a memory suspended between attraction, projection and a beautiful mirage.
Gubitak se pretvara u stalno dozivanje i obećanje susreta izvan ovog vremena.
Prošla obećanja ostaju živa dovoljno dugo da ih vrijeme napokon pokaže iz druge perspektive.
Ista rečenica nekome je dijamant, nekome odstupanje od reda.
Ljubav je blizu, ali stari čuvari i dalje provjeravaju svaku promjenu prije nego dopuste povjerenje.
Šumska alegorija o majci, strahu, granici pomaganja i čekanju da se voljeno biće vrati.
Kratke, tvrde slike pretvaraju jedan težak dan u borbu između poraza, opstanka i snage.
Budnost između mašte, nemira i pitanja koja noću izgube jasne granice.
Neobjašnjiva prisutnost koja se osjeća kroz vrijeme i prostor iako nema jasnog dokaza.
Svjetlo, olovo i zlato kao metafora susreta dviju energija koje prepoznaju istu iskru.
Prvi veliki susret sa smrću i pitanje koliko gubitaka jedno djetinjstvo može ponijeti.
Mjesec i more kao slika ljubavi koja se susreće u snu, ali ostaje na dva horizonta.
Dva života na dva kontinenta, a pitanje ostaje u istim koordinatama sjećanja.
San vrati oca mladog i živog; buđenje vrati težinu konačnosti.
Prepoznavanje da pogled nije isto što i viđenje — i da je to saznanje također izlaz.
Susret koji se događa prije susreta, između daha, daljine i unutarnjeg plamena.
Oluja predana u ruke kao teret, a bliskost kao kratko mjesto odmora.
Odbijanje da se vlastita prošlost izbriše samo zato da bi život izgledao lakši.
Svjedočenje događaju nakon kojeg ostaju dvije osobe: ona koja je molila da nestane i ona koja je morala pamtiti.
Vučica na kraju puta pita samo jedno: je li bila dovoljno hrabra.
Ono što je živo ne raste na zapovijed; ipak možemo izabrati da drugome budemo utjeha.
Povlačenje u vlastito utočište kada je svijet preglasan i objašnjavanje više ne pomaže.
San kao prostor u kojem se sjećanja rastavljaju, mijenjaju oblik i ponovno sastavljaju.
Portret sebe kao prolaznika koji pripada pomalo svemu, a potpuno vlastitom putu.
Samostalnost, mali krug povjerenja i odluka da se vlastitim putem ide mimo čopora.
A love song about warmth entering a life that had learned to protect itself behind walls.
Ljubav razdvojena prostorom, vremenom i okolnostima, ali tvrdoglavo prisutna izvan svih mjera.
Iz tame izlazi drukčiji pogled: budniji, dublji i svjesniji svega što je prošao.
Pogled prema vlastitom udjelu u odnosu koji se raspao — bez lakog alibija i prebacivanja cijele krivnje.
Dobrota kao svakodnevni izbor, a ne kao jednostavna osobina koju netko jednom zauvijek posjeduje.
Pitanje o nekome tko je nestao iz stvarnosti, ali nastavlja postojati u unutarnjem prostoru i sjećanju.
Poziv da se prijeđe preko površine i pogleda ono što se nalazi iza mirnog lica i otvorenih očiju.
Elan, improvizacija i energija koja od raskršća napravi prolaz.
Mjesto pod korijenjem postaje unutarnja točka privlačenja, sjećanja i opasne bliskosti s tamom.
Prepoznavanje koje se događa ispod demografije, statistike i površinskog objašnjenja.
Kad je odnos završio, a njegov trag i dalje odbija poslušati naredbu da ode.
Slojevi vremena, kamen, korijen i jantar kao spremnici onoga što traje dulje od jednoga života.
Tuđi pogled postaje ogledalo koje pokaže sliku drukčiju od one koju nosimo o sebi.
O vremenu za koje vjerujemo da ga imamo dovoljno — sve dok se ne pokaže drukčije.
U svijetu u kojem se krila ne praštaju ostaje fantomska bol za nebom kojim se više ne leti.
Za upite vezane uz autorske tekstove, knjigu, SaH Music i suradnje: