BUDIMO UTJEHA
Ono što je živo ne raste na zapovijed; ipak možemo izabrati da drugome budemo utjeha.
ONO ŠTO VRIJEDI NE RASTE NA ZAPOVIJED.
Tekst uspoređuje ljubav, rast i unutarnju prirodu sa zvijezdom, proljećem i svitanjem: nekim stvarima ne treba diktat. Završna molba zato nije velika — biti vjetar u leđa, a ne još jedna sila koja lomi.
BUDIMO UTJEHA
Tekst: SaH
Ovdje smo svi u prolazu,
putnici koji ne trebaju vizu.
Život je treptaj u vječnosti.
U tom treptaju svi smo isti.
Silom se ne može krilat biti,
niti srcu diktat nametnuti.
Ljubav na zapovijed ne raste.
Mir ne dolazi iz želje puste.
Tko uči zvijezdu sijati?
Tko proljeću govori da se vrati?
Tko je lišću šapnuo boje?
Zašto jesen kišom suze lije?
Pusti da bude.
Pusti da raste.
Neke stvari znaju svoj put.
Ne treba im ljudski sud.
Neke istine žive u nama.
Nema odgovora u knjigama.
Možeš vezati grane,
ali rast ne prestane.
Možeš zatvoriti prozor,
svitanje ne traži izgovor.
Silom se ne može krilat biti,
niti se može dar naučiti.
Ono što vrijedi nosim u sebi.
Govorim tajnu veću od riječi tebi.
Pusti me da budem kakva jesam.
Pusti me da tragam.
Vrijeme je da se navikneš.
Moja ćud ne da da je kuješ.
Pusti… Pusti… Pusti…
Možda je ovo moj posljednji let.
Budi mi vjetar u leđa — ne žilet.
Budi moja visina, moja širina.
Nemoj biti hladna pomrčina.
Silom mi možeš lomiti krila.
Sila me i prije rušila.
Pusti me da budem kakva jesam.
Pusti da dišem dok praštam.
Nisam ovdje da tebe bolim.
Ovdje sam da gubim i volim.
Budimo utjeha, ne gorčina.
Budimo smiraj, ne lavina.
Budimo utjeha, ne gorčina.
Budimo smiraj, ne lavina.
