NIKADA NEĆEŠ SAZNATI
Blizina koja traje kratko, ali iznutra zauzme mnogo više vremena nego što joj je dano.
NEKE STVARI OSTANU NEIZGOVORENE UPRAVO ZATO ŠTO SU PREVELIKE.
Pjesma ostaje između sitnih znakova i onoga što se nikada ne izgovori naglas. Pogled, dodir i način na koji netko govori postaju cijeli paralelni odnos — stvaran u osjećaju, ograničen u stvarnosti.
NIKADA NEĆEŠ SAZNATI
Tekst: SaH
Kada smo zajedno,
kao da godine otpadaju.
Brige se ukidaju.
Smijeh nam pobjegne predaleko.
Svaki trenutak s tobom
živim duplo —
osjećam se tako živom.
Ti ne znaš koliko je malo potrebno…
Jedan pogled — onaj tvoj.
Jedna riječ izgovorena na tvoj način.
Tvoja ruka što okrzne moje rame.
Sve te sitnice za mene su najveće.
Za mene su razlog sreće.
Nikada nećeš saznati…
Ti — koji me najbolje znaš.
Ti — koji me najbolje vidiš.
Nikada nećeš saznati
kako tebe vidim ja.
Tražila sam baš tebe,
upravo takvog kakav jesi.
Sretna sam jako
da te imam bar nakratko.
Taj mali doticaj —
u vječnosti treptaj.
Moja si i sreća i bol.
Moj si lijek i na ranu sol.
Upravo ti —
jer nikada nećeš znati.
Da svaki naš rastanak
vraća me na početak.
Da si moja pusta želja,
da s tobom sama sebi sam bolja.
Nikada nećeš saznati…
Ti — koji me najbolje znaš.
Ti — koji me najbolje vidiš.
Nikada nećeš saznati
kako tebe vidim ja.
Nikada neću tvoja biti,
a tako teško ti je odoljeti.
Samo znam da moram.
Nikada nećeš saznati
koliko puta u mislima
dodirnem te prstima,
poljubim te pogledima,
onako kako
nikada neću u stvarnosti.
Neću nikada.
Neću nikada.
Neću nikada.
Neću nikada.
