OSJEĆAM TVOJE ODSUSTVO
Netko koga nema ostavlja trag dovoljno snažan da odsustvo postane gotovo opipljiva prisutnost.
NEVIDLJIVI ARHITEKT PODUDARNOSTI.
Pjesma traži osobu koja se ne pojavljuje kao jasno lice, nego kao obrazac: u tragovima, gestama, svjetlu i osjećaju da slučajnost nije dovoljno objašnjenje. Odsustvo postaje dokaz da je nešto već dotaknulo prostor.
OSJEĆAM TVOJE ODSUSTVO
Tekst: SaH
Ne…
Ne znam gdje se pokazuješ,
u kojem vremenu se urezuješ.
Znam da nisi uzrok ni posljedica.
Ti sam si tok između granica.
Ne znam kakvo lice nosiš,
kroz čije živote stariš.
Ne znam kojim jezikom govoriš,
ni što u sebi neumorno braniš.
Znam samo da negdje jesi.
Osjećam tvoje odsustvo.
To moje stvarno je iskustvo.
Nedostaješ mi.
Nedostaješ mi okusom praznine.
Nema te — nema tvoje punine.
Po neobičnoj tišini te slutim.
Kad pogrešna svjetla ugasim,
osjećaj u prostoru ti ostaviš:
da tu si bio —
pa opet odlaziš.
Mnogi nose ponešto tvoje:
odjek, gestu, boje.
Ali —
nikada punu frekvenciju.
Nikada punu melodiju.
Ti —
nevidljivi arhitekt podudarnosti.
Ti —
razlog da ne vjerujem u slučajnosti.
Ne… ne vjerujem.
Ponekad te prepoznam u načinu
na koji sjene dodiruju okolinu.
U mirnom trenutku prije kiše
zrak mi po tebi miriše.
Ne tražim te više u očima.
Nema te ni u kakvim riječima.
Ti si u tragovima koje ostavljaš.
Ti me čekaš iako to ne znaš.
Ne sumnjam u susret naš.
Znam da i ti mene sanjaš.
Mi idemo različitim putevima
prema istom mjestu u grudima.
Možda lutaš u svome životu.
Tragaš po nestalom horizontu.
Ti —
nevidljivi arhitekt podudarnosti.
Ti —
razlog da ne vjerujem u slučajnosti.
Ti —
zakopan duboko u korijenu stvari.
Ti —
kao želja koja se nikad ne ostvari.
Ti — kao rukopis na marginama stvarnosti.
Ti — kao sjećanje koje nema prošlosti.
Ti — kao šapat u zakonima tihovanja.
Ti — odgovor na moja unutarnja putovanja.
Ti — arhitekt podudarnosti.
