KAD ONO ŠTO TRAŽIMO IZVAN SEBE POČNE VRAĆATI VLASTITI ODRAZ.
Tekst se kreće od čežnje za drugim prema neugodnijem pitanju: koliko toga što očekujemo od ljubavi zapravo tražimo kao izlaz iz vlastite boli? „Refleksija bola“ ostavlja odgovor otvorenim.
nalazim samo odjek koji me blefira.“
REFLEKSIJA BOLA
Tekst: SaH
U tvom oku tražim iskru vječnog mira
nalazim samo odjek koji me blefira
Tražim onu drevnu duboku emociju
Vidim samo vlastitog bola refleksiju
Ono što jesam traži nešto izvan mene
neku ruku koja briše sve uspomene
A svaki put kad posegnem kroz želju
vratim se samotnom žaljenju
Ne postoji Drugi da me spasi
nema luke koja vječno traje
Sve što tražim u meni se gasi
pa se opet rađa, ne posustaje
Ne postoji ruka iznad tame
nema čuda da me izbavi iz drame
Sve što boli gurnem dublje, dalje
da ne vidim koliko me boli izlaganje
Ali kad padne noć, nestane lažni sjaj
Samo istina pokazuje svoje ralje
Kad maknem sve iluzije
kad priznam, ovdje nema fuzije
Tada učim: bol ne ubija uvijek
prihvaćam da ništa nije zauvijek
Sreća nije stanje, prolazni je tren
Ponekad uopće nema refren
Ne postoji Eden da se vratim
vrata čuvaju anđeli — mačevi plameni
Stoga pitam se:
Koliko hrabrosti potrebno je
samo da budemo ovdje?
Ne postoji Eden da se vratim
Ne postoji Drugi da me spasi
Sve što tražim u meni se gasi
Ne postoji Eden da se vratim
