TI ME GUBIŠ
Mjesec i more postaju slika odnosa koji postoji u snu, u čežnji i na dva odvojena horizonta.
NEKE BLIZINE POSTOJE SAMO U PROSTORU KOJI STVORI ČEŽNJA.
Pjesma gradi paralelu između mjeseca i mora: stalno su jedno pred drugim, a ipak ih dijeli udaljenost. Ljubav se zato događa u snu, odsjaju i zamišljenom susretu, dok se buđenje vraća istoj razdvojenosti.
TI ME GUBIŠ
Tekst: SaH
Mjesec spušta srebrne niti
preko vode koju će zagrliti.
Tvoje ime u odsjaj doluta.
Svaka misao mi je opsjednuta.
Na horizontu titra svjetlost,
lijepa u noći kao umjetnost.
Noć pjeva svoju pjesmu.
Zvijezde biju bitku nebesku.
More i mjesec dijeli daljina.
Ne pomaže im ni grmljavina.
Tako i ti u meni postojiš.
Tako ti mene u snu pratiš.
Tamo moje oči ljubiš, ljubiš.
Ovdje me iznova gubiš, gubiš.
Srebro drhti preko vode.
Tišina noći ima svoje akorde.
U svakoj noći čekam te u snu.
Tako živimo našu istinu.
Mjesec iznad mora — ti si taj,
nedostižan veličanstven sjaj.
U meni plima raste i raste,
pa budim se iz želje puste.
Nebo ima svoje tajne,
more čuva dubine beskrajne.
A između te dvije vječnosti
postojimo samo izvan budnosti.
Možda zvijezde znaju odgovor,
možda ga krije noćni žamor:
zašto srce hoće nemoguće,
ono u čemu nema sreće.
Mjesec i more dijeli daljina.
Ne pomaže im ni grmljavina.
Tako i ti u meni postojiš.
Tako ti mene u snu pratiš.
I kad tisuću godina prođe,
isto imat ćemo sazviježđe.
Ti nad morem, ja pod nebom,
spojeni istim bolom,
u istoj pjesmi, u drugoj sreći.
Nikad se nećemo poreći.
Jedna ljubav, dva horizonta.
Kroz bezbroj snova
nađemo se iznova.
I svaki put me više boliš.
A ja… ja se budim —
jer ti, ti me gubiš.
