VIDIM DA ME NE VIDIŠ
Prepoznavanje da pogled nije isto što i viđenje — i da je to saznanje također izlaz.
VIDJETI DA NISI VIĐENA PONEKAD JE POČETAK IZLASKA.
Tekst kreće iz čekanja i nejasnog odnosa, ali ne ostaje u njemu. Kad postane jasno da druga strana ne pita, ne poznaje i ne vidi, gubitak se preokreće u povratak sebi.
VIDIM DA ME NE VIDIŠ
Tekst: SaH
Omen, omen, omen.
Omen, omen, omen.
Omen.
Tražim nebo
koje neće pasti,
koje može rasti.
Vrijeme se presvlači —
sve nešto
odugovlači.
Omen, omen, omen.
Eonima nošen.
Vrijeme razotkriva lica.
Šutnja kao kukavica.
Između nas čudan jaz.
Pogled traži izlaz.
Vidim, vidim, vidim
da me ne vidiš,
da me ne poznaješ.
Ništa ne pitaš.
Ništa, ništa.
Hvala
na svakom „možda sutra“.
Znala, znala,
znala sam iznutra.
Hvala
što mene ostavljaš meni.
Omen, omen, omen.
Omen prođe,
ostane znamen.
Ne čekam više.
Tvoji osjećaji ustuknuše.
Moje sjenke šapuću,
riječi se prepliću.
Ne mjeri nebo
po oblacima,
nego po beskraju.
Ne mjeri ocean
po valovima,
nego po dubinama.
Dar si mi dao.
Dar si mi dao.
Dar si mi dao.
Nije mi žao.
Dar mi daješ,
hoćeš — nećeš.
Vidim, vidim, vidim
da me ne vidiš,
da me ne poznaješ.
Ništa ne pitaš.
Ništa, ništa.
Hvala na svakom „možda sutra“.
Znala sam iznutra.
Hvala što mene ostavljaš meni.
Imam krila bijela.
Nebo koje ne propada
kada čovjek pada.
Pada, pada, pada.
