ALFA
Šumska priča o odanosti, zakašnjenju i pitanju koje se postavlja kad više ništa drugo nije važno.
JESAM LI BILA DOVOLJNO HRABRA?
Alfa koristi prizor vučice i vuka da govori o kraju, odanosti i vrednovanju vlastitog života. U središtu nije snaga čopora, nego jednostavno pitanje kojim se mjeri cijeli put.
ALFA
Tekst: SaH
U dubini šume
gdje borovi dišu
kao stara pluća Zemlje.
Ležala je vučica,
krzna mokrog od krvi,
daha rasutog po lišću.
Nije zavijala.
Nije čopor zvala.
Znala je da je ovo…
kraj.
„Jesam li…
jesam li…
bila…
dovoljno hrabra?“
Vuk je došao tiho,
kao da se boji
da će probuditi
usnulu bol.
Spustio je glavu
na njezin vrat.
Toplina na toplinu,
krv na krv.
„Zakasnio si“,
rekla je tiho.
„Znam…
lovio sam pogrešan trag.“
„Jesam li…
jesam li…
bila…
dovoljno hrabra?“
Mjesec oštar
kao sječivo.
Tišina raste.
Srce je stalo.
Vuk se okrenuo
prema tami.
Bila si dovoljno hrabra!
Bila si Alfa.
Bila si moja jedina Alfa.
Ti jesi moja jedina.
Bila si moja.
Bila si dovoljno hrabra.
Alfa.
Moja jedina Alfa.
Moja jedina.
Moja.
Bila si…
Jesi.
