NEPOZNATI PUTEVI SABLASNI
Majčinska ljubav ispričana kao šumska alegorija o onome što se ne može preuzeti umjesto drugoga.
PONEKAD LJUBAV MORA TRČATI ZA NEKIM. PONEKAD MORA STATI I ČEKATI.
Srna i lane nose priču o brizi koja želi zaštititi, a ipak dolazi do granice preko koje ne može proći umjesto voljenog bića. Šuma postaje prostor straha, liječenja, čekanja i povratka.
NEPOZNATI PUTEVI SABLASNI
Tekst: SaH
U šumi staroj kao strah,
gdje mjesec sipa srebrni prah,
voljela je srna svoje lane nježno,
voljela možda i prekomjerno.
Lane je uz majku raslo veselo,
bezbrižno i dobro živjelo.
U očima mu ogleda se šuma,
iza očiju duboka enigma.
Učila ga majka načinu opstanka:
kako šuti rijeka dok kamen spava,
kako se osluškuje granje u noći,
kako uvijek siguran put naći.
Al postoje šume i mutna vrela
koja rastu živom biću usred čela.
Postoji mrak bez zvijeri i lovaca
koji dušu polako iznutra razbaca.
Jedne jeseni, pod hladnim granama,
lane poče pričati sa sjenama.
Trzalo se naglo na prazni zrak,
kao da ga traži netko mrzak.
Bježalo je kroz šiblje i mrak
pred onim što nema očnjak.
Gubilo se lane u tamnim sjenama,
kao da mu je otrov u venama.
Srna majka, uplašena do srži,
trčala za njim dok joj srce očaj prži.
Dozivala lane drhteći cijelim bićem:
„Vrati se, milo moje, ne idi bespućem.“
Al postoje ponori duboki i glasni,
nepoznati putevi sablasni.
Tad srna shvati da mora stati
i čekati da se lane samo vrati.
Šumski mudraci odvedoše lane
tamo gdje se vidaju rane.
Srna ostade pod drvećem sama,
slušajući vjetar u granama.
Šuma joj šapnu kroz šiprag:
„Ne boj se onima koji gube trag.
Izgubljeno je samo ono biće
kojeg nitko ne doziva umirujuće.“
Srna je čekala — hrabra i strpljiva,
dok vjetar kroz krošnje pjeva.
Vratilo se lane iz tmine duboke.
Nema sretnije pod nebom majke.
