LOMAČA
Ponekad savjest ne traži izlaz, nego mjesto na kojem će ostati i izdržati težinu onoga što je učinjeno.
OSTATI NA LOMAČI.
Ovo je pjesma o krivnji koja se ne želi brzo umiriti ni prekriti opravdanjem. Tuđa rana postaje ogledalo vlastite pogreške, a šutnja prostor u kojem savjest nastavlja hodati gore-dolje.
LOMAČA
Tekst: SaH
Tako mi i treba
Koliko je samo teška
ta vrsta nježnosti
koja reže do kosti.
Srce me vuče tebi
kao ranjenu životinju —
jedina voda u pustinji,
a ipak stojim mirno
jer ljubav ponekad znači
ostati na lomači.
Ne olakšavati sebi
preko tuđe boli.
Ne olakšavati ni malo.
Makar srce ovo stalo.
Tvoja bol moj je užas
velik kao gorostas.
Što više vrtim
to mi vlastita naracija
izgleda monstruoznija.
Izgleda mi poput
legla zmija.
Drugi bi možda odmahnuli rukom.
Ne znaju sa kakvom mukom
dišem i nosim svoju grešku,
dok gledam tvoju ranu tešku.
Drugi samo floskule bacaju,
oni jednostavno ne znaju
kako jedna nesmotrena sekunda
postane beskrajno duga runda.
U meni jedna riječ odjekuje.
U meni grme razorne oluje.
Neka razore me —
Neka sruše me —
pomahnitalu,
kao potres staru katedralu.
Ne tražim ni oprost, ni opravdanje.
Šutim i trpim ovo stanje.
A ta šutnja,
ta šutnja
nema kraja,
nema kraja.
Nema kraja.
Samo praznina,
u kojoj čujem vlastitu savjest
kako hoda
gore-dolje,
gore-dolje
kao tamničar.
Drugi samo floskule bacaju.
Oni jednostavno ne znaju
kako jedna nesmotrena sekunda
postane beskrajno duga runda.
U meni jedna riječ odjekuje.
U meni grme razorne oluje.
Neka razore me —
Neka sruše me —
pomahnitalu,
kao potres staru katedralu.
Tako mi i treba.
