RANO MOJA
Ljubav prema ocu koja je preživjela i ono što je u njoj bilo nemoguće razriješiti.
LJUBAV KOJA NE STANE U JEDNU PRESUDU.
Ovo je jedna od najizravnijih autobiografskih pjesama u SaH katalogu. Govori o ocu kroz rijetke zagrljaje, težinu njegove prisutnosti, povredu i pitanje kako iz sebe izvaditi ono što je istodobno bilo ljubav i rana.
RANO MOJA
Tekst: SaH
Rano moja…
Tvoje ruke nisu znale grliti
Zagrljaji su dolazili rijetko
kao sunce u kuću
nad kojom stalno kruže oblaci
Upravo zato meni toliko vrijede
Dijete ne pamti obilje
Ja sam od tvojih mrvica napravila religiju
Rano moja…
Postoje ljubavi koje šute
koje nikada ne izgovore „volim te“
Tako sam osjećala tebe
Kao planinu
koja ne zna zagrliti
ali stoji iznad kuće
i prima sve oluje
Znam da si me volio
Možda je upravo ta ljubav
bila tvoje posljednje prokletstvo
Bilo bi lakše da te mrzim
Mržnja je hladna
Ona zatvara vrata i kaže:
gotovo je
Ali ljubav…
ona ostavlja otvoreno
čak i ono što bi trebalo
zauvijek zazidati
Zato nosim tvoje ime
kao žeravicu
koju ne smijem dotaći
a ne mogu je ugasiti
Ti si moja najdublja tišina
Ti boliš kao nešto
što je uraslo u kosti
Kao nož
koji je toliko dugo u tijelu
da je postao dio mene
Kako da te iščupam iz sebe
a da ne iskrvarim potpuno?
Ponekad mislim da si
umro mnogo prije smrti
Da se nešto u tebi dugo lomilo
dok nije ostao samo mrak
koji nisi mogao zaustaviti
Rano moja…
nosiš moje djetinjstvo među mrtvima
Nosiš sve što nismo stigli
reći jedno drugome
Sada si u mojim pjesmama
U strahu
U načinu na koji volim ljude
u načinu na koji se bojim gubiti
Rano moja… duboka
