NE VOLIŠ ME
Odlazak još nije završen, ali je već počeo iznutra — hladnoća raste prije nego što odnos stvarno prestane.
ODLAZAK KOJI POČINJE PRIJE ODLASKA.
Pjesma prati onaj najteži međuprostor: netko je još blizu, a blizina je već izgubila toplinu. Riječi pokušavaju uhvatiti trenutak kada se veza gasi sporije od osjećaja.
NE VOLIŠ ME
Tekst: SaH
U tvom glasnom miru
budna sam, potmuli krik.
Srce steže silna zima.
Osjetim Arktik.
Noć bez sna,
davnih slutnji monopoli.
Sat me gleda blijedo,
kazaljke šapuću: boli.
Ne dižeš ruku,
a rušiš me bez riječi.
Grom u tišini.
Što smo gradili sada kleči.
Gasio si me pomalo,
iz dana u dan.
Ovaj poraz nije bio
tvoj i moj plan.
Ne voliš me.
Ledena vatra pod kožom gori.
U tvom oku kap sam mora,
na usnama hladni vihori.
Ne voliš me.
„Gotovo je“, kažeš sjetno.
Nemam riječi, šutim.
Ništa nije adekvatno.
Moje ruke traže tebe.
Pola hoće cijelo.
Bez tebe ne znam sebe,
ni svoje tijelo.
„Ne ide nam“, kažeš
uz osmijeh blag i zbunjen.
Duša cvili dok ja
krojim život promašen.
Ne odlaziš, a nestaješ,
paradoks bez kraja.
Sjajna tama po meni pada,
oštra kao izdaja.
Ostaješ da nestaneš,
boli kao tumori.
U istom dahu
hladnoća i oganj gori.
Ne voliš me.
Sjena svjetla prati me i briše.
Ptica bez neba sam,
padam pa letim više.
Ne voliš me.
„Proći će“, kažeš,
da ublažiš strah.
Meni sto godina
traje ova noć, ovaj krah.
Riječ u grlu stoji,
zapela, stegnuta.
Srce ide naprijed, pogled luta.
Ne znam pustiti.
Sve u meni samo balasti.
Vrijeme ide unazad.
Moram odrasti.
Ne voliš me.
Ne, ne, ne voliš.
Istina me hladna reže,
u tvom zagrljaju daljina
mene guši, steže.
Ne voliš me.
Prihvaćam volju tvoju.
Gubim tebe i bit svoju.
