NESANICA
Noć u kojoj se misli razliju preko svojih granica i počnu stvarati vlastitu stvarnost.
KAD SAN NE DOLAZI, UM POČNE OTVARATI VLASTITE PROLAZE.
Nesanica se kreće između mašte, nemira i pitanja koja noću postaju veća nego danju. Misli se odvajaju od jasnih linija, a budnost postaje prostor u kojem se stvarno i nestvarno neprestano dodiruju.
NESANICA
Tekst: SaH
Varka i mašta, u meni se susreću.
Dok tonem u dimenziju treću.
Ne znam što me iznutra dira,
zašto baš mene bira.
Šare po mislima, bez jasne linije.
Šećer na usnama, gorčina dublje je.
Daleka jeka bez izvora zove,
po meni rasipa svoje otrove.
Hoću spavati, noć me razvuče.
Usamljen talas bez obale tuče.
Element nemira, sav od monologa,
raste bez ijednog razloga.
Bez oblika su munjevite vizije.
Ne koristim moć telekinezije.
Uz kožu mi puže studen čudna.
Kao da je ova noć presudna.
Biti, samo biti, bez pitanja vječitog:
zašto sam ovdje, bez smisla očitog.
Kao da tek u snu znam tko sam
i sa koje zvijezde dolazim vam.
Do grla se penje hladna namjera.
To me u nespokoj tjera.
Čekam, a nikad ne dolazi.
Dok čekam,
to nešto neumitno prolazi.
Bez oblika su munjevite vizije.
Ne koristim moć telekinezije.
Uz kožu mi puže studen čudna.
Ova noć je presudna.
Nasmiješim se svemu,
na kraju.
Rastjerati aveti ne znam,
neka traju.
