SAMOĆA JE MEKANA POSTELJA
Povlačenje koje izvana izgleda hladno, a iznutra je način čuvanja vlastitog prostora.
SAMOĆA KAO PROSTOR, A NE PRAZNINA.
Pjesma razdvaja nezainteresiranost od potrebe za granicom. Iza udaljavanja nije odsutnost unutarnjeg života, nego upravo njegova prevelika gustoća i osjetljivost na buku, dodire i invaziju.
SAMOĆA JE MEKANA POSTELJA
Tekst: SaH
Miješaju me sa tišinom,
bijegom ili hladnim zidom.
Ne znaju koliko svjetla
treperi ispod moje kože.
Ja samo ne podnosim buku
u kojoj se duše sudaraju bez smisla.
Nosim svemire pod rebrima,
gradove od stakla i svjetla,
neonske ulice u mislima.
Dodiri su preglasni,
riječi preoštre,
pa biram noć
gdje me nitko ne traži.
Nisam prazna.
Samo ne volim invaziju.
(Ja sam invazija.)
Bliskost traži krv iz vene.
Nije da ne volim ljude.
To je moj način opstanka.
Samoća je mekana postelja,
svijet je tvrdi beton.
Nisam anemična, samo…
Nije da
ne volim ljude
to je moj način života
Samoća je mekana postelja,
svijet je tvrdi beton.
Nije da
ne volim ljude
to je moj način života
Samoća je mekana postelja,
svijet je tvrdi beton.
