U MOJE RUKE STAVILI SU OLUJU
Oluja predana u ruke kao teret, a bliskost kao kratko mjesto odmora.
OLUJA SE NOSI I KAD POSTOJI MJESTO ZA ODMOR.
Pjesma spaja dvije suprotne kretnje: približavanje nekome tko umiruje i povlačenje natrag u vlastiti unutarnji prostor. Ljubav ovdje ne briše oluju; samo povremeno daje zaklon.
U MOJE RUKE STAVILI SU OLUJU
Tekst: SaH
U moje ruke stavili su —
oluju.
Opasnu.
Razornu.
Rekli su: drži.
Ne boj se. Ne bježi.
Rekli su:
ti to možeš.
Izdrži.
Izrasla mi je kralježnica
od groma i električnih žica.
Ne spuštam na zemlju
ni zvuk, ni glas, ni volju.
Tvoj pogled — kristalna namjera.
Moje oči — potencijalna barijera.
Tebe tebi vratim.
Sama svoje nevrijeme nosim.
Ponekad te volim.
U tvojim rukama odmorim.
Ponekad te volim.
U tvojim rukama se sklonim.
Dok slušam huk ponora,
osjećam kako hladna bura
raznosi dan po dan.
Ljekovito je biti smrtan.
U moje ruke stavili su —
oluju.
A ako jednog dana
poželim pustiti,
svega ću se
sjetiti.
Neka…
Neka…
Neka…
bude moja.
Ponekad te volim.
U tvojim rukama odmorim.
Ponekad te volim.
U tvojim rukama se sklonim.
Ponekad pobjegnem.
Od tebe.
Od sebe.
Od svega što
izgubiti se može.
Ponekad te molim:
odmakni se — sama se lomim.
Ponekad sve napuštam,
pa odlutam.
Od tebe.
Od sebe.
Od svega
što poznato je.
Želim pustiti.
Svega…
Svega se sjetiti.
A što ću onda?
A tko ću onda
biti?
