SVE JE POKLONJENO
Prolaznost, vrijednost i pitanje onoga što na kraju vraćamo izvoru.
VRATIT ĆU DAROVE U ZORU.
Tijelo, vrijeme i ono što steknemo pojavljuju se kao privremeni darovi. Pjesma povezuje zemlju, zvijezde, dah i sjećanje u jednu kružnu sliku: ono što primimo ima vrijednost upravo zato što ga ne možemo zadržati zauvijek.
SVE JE POKLONJENO
Tekst: SaH
U krvi nosim pepeo zvijezda…
U snu gradim topla gnijezda…
Svemir kruži kroz moje kosti…
Ovdje se budi iskra svijesti…
Ovaj dah…
Ovaj dah je stigao izdaleka…
preko planina i mora…
kao jeka…
Našao me između dva svitanja…
Postao biće sa rokom trajanja…
Sve je poklonjeno, sve dragocjeno…
pa ipak…
Vratit ću darove u zoru.
(Vratit ću darove u zoru.)
Ove ruke sazdane od zemlje
Pamte kamen, vjetar, kišu…
Srce udara drevnim ritmom…
Kroz mene stoljeća dišu…
Sve je poklonjeno, sve dragocjeno…
pa ipak…
Vratit ću darove u zoru.
(Vratit ću darove u zoru.)
Otvaram dlan…
puštam što sam stekla
Pamtim što sam dotakla
Vrijeme…
I tebe — i mene
rasipa u prah.
Nebo govori i šuti
u isti mah.
Sve je poklonjeno
(poklonjeno)
Sve dragocjeno… pa ipak…
Sve dragocjeno… pa ipak…
Vratit ću darove u neku zoru…
(zoru…)
Sve će se vratiti izvoru
Sve želi
Sve mora
Sve mora
(u zoru…)
Sve će se vratiti izvoru
Sve želi
Sve želi
Sve mora
Sve mora
(izvoru…)
Svaka duša
traži izvor svoj…
