AKO NEMA DNA, KAKO DA ZNAM DA JOŠ PADAM?
Svemirske slike ovdje nisu ukras nego mjera unutarnjeg prostora. Tekst pita što ostaje od identiteta kada nestanu ponori, oluje i bol koji su godinama služili kao orijentiri.
GDJE POSTOJIM
Tekst: SaH
Ponekad
dođu sjećanja
kao meteoriti.
Spuste se na moje rame.
Ne bježim, grlim
kao zadnju zvijezdu.
Tuga je bila srčani ritam,
puls udaljene galaksije,
putokaz.
Sada ni tuge ni bola
ni sreće ni tuge ni bola.
Svemir je utišao frekvencije.
Sve je prazno
kao ugašeni pulsar
bez mojih oluja,
bez moje tamne energije.
Nema dubine…
Gdje da se gubim sada
kad nema ponora?
Gdje je nestala bol
koja me ranila
kao kometa kroz prsa?
Ako nema dna
u ovoj bestežinskoj tišini,
kako da znam
da još padam?
(Da još padam)
Gdje da se gubim sada
kad nema bezdana,
kad su se zatvorile
sve galaktičke pukotine?
Gdje je nestala bol
koja me hranila
kao tamna materija?
Ako nema dna
u ovoj divljoj orbiti,
kako da znam
gdje postojim?
Kako da znam
gdje je dom?
