UZDAHA MOGA GRAM
Kad riječi ne mogu preko udaljenosti, šalje ih ptica — zajedno s najmanjim mogućim komadom čežnje.
PTICO, POLETI IZNAD SUDBINE.
Pjesma koristi pticu kao glasnika između dvoje razdvojenih ljudi. Ona nosi ono neizgovoreno preko planina, luka, sna i mraka — ne kao jamstvo susreta, nego kao pokušaj da osjećaj ipak stigne na drugu stranu.
UZDAHA MOGA GRAM
Tekst: SaH
Ptico poleti
preko rijeka sna,
odnesi mu moje riječi
na svojim krilima.
Prenesi uzdaha moga gram,
neka ga čuje u tišini
kada bude sasvim sam.
Preleti planine
i umorne luke
dok noći šapuću
svoje treperave zvuke.
Zastani nježno poput molitve
na rubu njegovog sna,
spusti mu na dlanove
sve što nisam rekla ja.
Ptico poleti
iznad sudbine,
neka moja ljubav
do njega sigurno stigne.
Ako mu srce zadrhti
dok mu letiš kroz mrak,
znat ću da i on osjeća
gubitak.
I ako drugi glasovi
prekriju naše vrijeme,
ja ću vjerno čuvati
ono što nikad bilo nije,
a uz malo sreće — moglo je.
Pod ovim nebom
što nas dijeli bez milosti
moje misli lutaju,
gube se u prošlosti.
A svaka zora nova
kada dotakne mi prozor
vrati me iz divnih snova.
Težina jave je poput olova.
Neka ga dotakne
pjesma iz daljine.
Neka zaspi mirno
iako zna da me nema.
Ptico poleti
iznad sudbine,
neka moja ljubav
do njega sigurno stigne.
Ako mu srce zadrhti
dok mu letiš kroz mrak,
znat ću da i on osjeća
gubitak.
Ptico poleti
kroz kiše i vjetrove,
reci mu da zadnjim taktom
moje srce traži ga i zove.
Poleti
prije nego svane dan
i spusti mu nježno
moju dušu na dlan.
