GOVORILA SAM – VOLIM
Najteži dio priče nije pronaći tuđu krivnju, nego ostati pred vlastitim odlukama dovoljno dugo da ih se vidi jasno.
JEDNA KOJA ZNA. DRUGA KOJA ŠUTI.
Tekst odbija jednostavnu priču u kojoj je izdaja uvijek samo tuđa. Govornica prepoznaje vlastita upozorenja koja je ignorirala, male laži na koje je pristajala i trenutke u kojima je već znala ono što nije željela izgovoriti.
GOVORILA SAM – VOLIM
Tekst: SaH
Ne adresiram izdaju drugima.
To je priča koja prebrzo tješi,
prelagano zatvara rane svima,
daje krivnju onome tko bježi.
Teže je stati pred sebe
i ne skrenuti pogled.
U svakom lomljenju
ostane i moj otisak,
neizgovoreni vrisak,
zanemarena slutnja,
želja koju nisam priznala.
Govorila sam: volim,
a već znala kako se gubi.
Govorila sam: vjerujem,
a negdje sebi već dala alibi.
Kad je sve palo među nama,
viknula sam: izdali su me,
kao da nisam godinama
isti papir potpisivala.
Istina nije bila skrivena.
Bila je tu, mirna, strpljiva,
čekala da izgovorim.
No,
lakše je pokazati prstom
nego uzeti vlastiti dio.
Pa se dijelim na dvoje:
jedna koja zna
i druga koja šuti,
jedna koja vidi
i druga koja zatvara oči.
Sve počinje tamo
gdje prvi put pristaneš
na malu laž
i sve završava ondje
gdje jasno vidiš
kako groteskan je taj kolaž.
Najteža kazna nije rana,
nego sopstvena mana:
da si u svojoj izdaji
bio sudionik jednaki
i svjedok svoj — krunski.
Govorila sam: volim,
a već znala kako se gubi.
Govorila sam: vjerujem,
a negdje sebi već dala alibi.
Govorila sam: volim.
Volim, volim, volim.
Govorila sam: vjerujem.
