POZIVAM TE U SVOJU ZEMLJU
Poziv u unutarnji krajolik čije su granice ucrtane strahom, a put vodi kroz ruševine sjećanja.
BUDI MOJ SUBORAC. NE ONAJ KOJI ZAPOVIJEDA.
Ovdje je unutarnji svijet pretvoren u zemlju: rovovi, umorni čuvari, minska polja sjećanja i ruševine pod kožom. Druga osoba nije pozvana da vodi ni popravlja, nego da stoji uz rame dok se po toj zemlji prolazi.
POZIVAM TE U SVOJU ZEMLJU
Tekst: SaH
Pozivam te u svoju zemlju,
daleku, samu, ranjenu.
U nju se ide kroz rovove.
Granice su oronule,
čuvari su umorni,
karte strahom ucrtane.
Ovdje je vjetar pun šutnje.
Ovdje su ruševine pod kožom.
Ovdje se hod ne čuje.
Samo odjek traje.
Budi moj suborac,
ne onaj koji zapovijeda,
nego onaj koji stoji uz rame
dok prelazimo minska polja sjećanja.
Tragaj zajedno sa mnom
iako ne znam što tražimo.
Možda pukotinu.
Možda grob onog što je umrlo.
Možda samo komad zemlje
na kojem se može disati.
Ne znam što ćemo naći.
Hoćemo li naći
možda ništa,
možda sebe,
možda mene.
Samo mi čuvaj leđa
dok kopam po ruševinama.
Ako padnem,
ne spašavaj me riječima.
Stani iza mene.
U mojoj zemlji to znači
da nisam sama.
Bujrum dođi.
Bujrum dođi.
