MJESTO KOJE SE RASPADA, A U PAMĆENJU JOŠ IMA OBLIK DOMA.
Kuća iz pjesme pripada stvarnom iskustvu. Tekst prati odnos prema prostoru koji priroda polako preuzima, dok sjećanje još čuva njegovu staru funkciju: dom, korijene i jedan prozor koji ostaje osvijetljen mnogo duže od zidova.
da iza vremena i daljine
još traje jedan prozor…“
RUŠEVINO
Tekst: SaH
Tamo je nekada gorjelo svjetlo
Sada briše se — moje podrijetlo
Tamo sada raste visoka trava
U njoj moje djetinjstvo spava
Prirodu ne brinu suze
Raste preko puta i staze
Korovi puštaju svoje loze
Prodiru u zidove kao metastaze
Ruševino
Ja te svejedno prepoznajem
Tišinu tvoju u sebi posjedujem
Ni ti se mene ne odričeš
Bremenito me u snu posjećuješ
Tamo nema ničega osim zidova
Oni su oronuli svjedoci lomova
Sve prekriva tišina bolna zapečaćena
Nestaju i zadnji tragovi mojih korijena
Ruševino
Pod tvojim umornim plećima
Dom je sada slijepim miševima
Oni se u tebi bezbrižno gnijezde
Sve ljudsko tu bez razloga pade
Ponekad mi se učine istine
Da iza vremena i daljine
Još traje jedan prozor
Jedan svjetlosni prizor
Jedan pogled brižni
Koji čeka da mene vidi
Ruševino
Ja te svejedno prepoznajem
Tišinu tvoju u sebi posjedujem
Ni ti se mene ne odričeš
Bremenito me u snu posjećuješ
Ruševino
Nećemo se tebi vratiti
Prestani se boriti
Neka te ogrnu korovi
Neka padnu tvoji zidovi
Vrijeme je da se pustiš
Vrijeme je da odmoriš.
