DOLINE BOLI
Unutarnje mjesto do kojeg ne vodi nijedan put — a u koje se ipak može vratiti zatvaranjem očiju.
TAMO JA NIKADA NIŠTA NE MORAM.
Pjesma gradi unutarnju zemlju od pustih polja, dvorišta, hodnika i rane koja ne traži objašnjenje. To mjesto nije utočište u uobičajenom smislu; više je prostor u kojem se prestaje odgovarati svijetu.
DOLINE BOLI
Tekst: SaH
U sebi oduvijek nosim
jedno mirno mjesto
u koje
ne vodi
ni jedan put.
U njemu stara
tišina spava,
tamo ja odlutam
ponekad.
Tamo ja
nikada ništa
ne moram.
Tamo je pusto.
Daleko od
glasova.
Zemlja tvrda, a
nebo visoko.
Vjetar briše
tragove.
Nema živih
na tom mjestu.
Samo rane koje šute
dok vrijeme prolazi
kao crna sjenka
preko hladnog
kamena.
Tamo se ništa
baš ništa
ne mora.
Kad zatvorim oči
vratim se tamo
na ta polja koja
više nitko ne sije,
u te doline boli,
prazno dvorište
i tamne hodnike
tamo gdje su
koraci
davno utihnuli.
U tišini
zaboravljenog
mjesta
još uvijek dozivam
one koje ne moram.
