STRAH ME
Kuća, hladnoća, glad i tijelo na oprezu — strah nije samo osjećaj, nego atmosfera koja ulazi u sve.
DOK SE VRIJEME IGRA SA ĐAVOLIMA.
Tekst ne pokušava objasniti strah izvana. Ostaje unutar prostora u kojem predmeti, zidovi i zrak preuzimaju napetost tijela, a čekanje postaje vlastita vrsta prijetnje.
STRAH ME
Tekst: SaH
Prinosim šibicu
kao da u rukama
držim posljednju mogućnost.
Plamen zatreperi,
na trenutak živi istina
da još postoji toplina.
Onda se ugasi.
A hladnoća u sumrak
primakne se još jedan korak.
Oko mene steže stisak.
Kuća diše sporim dahom,
obavijena nadrealnom tamom.
Misli su mi konfuzne,
okolnosti su porazne.
Tjeskoba dolazi kao uhoda.
Sa svih strana me gleda.
Uvlači se u odjeću,
u kosu i prste.
Polako pronađe
i srce.
Glad nije samo trbuh stezala.
Svrha samoj sebi je bivala.
Gutala je pomisao svaku
da jutro prekinut će muku.
Strah…
Strah me…
među hladnim zidovima.
Dok se vrijeme…
dok se vrijeme…
igra sa đavolima.
Mrak se nije spuštao.
Odavno je za stolom sjedio.
Svaki kut čuvao je sjenu,
prisutnost neku nestvarnu.
Ništa se nije pomicalo.
Samo je srce udaralo
kao da doziva okolo
nekoga kome put
skriva pravi azimut.
Ruke su tražile
toplinu.
Dodirivale
hladnu peć,
hladni zid,
hladni zrak.
Sve je vraćalo
isti dojam gorak.
Strah…
Strah me…
među hladnim zidovima.
Dok se vrijeme…
dok se vrijeme…
igra sa đavolima.
Čini se
kao da cijela kuća
isto što i ja osjeća.
Znale smo što znači
kada te život isključi.
Dišem
sasvim tiho…
Kao da bi
i najmanji šapat
mogao postati dželat…
U jednom trenutku
samo srce sluša
kako noć kao čegrtuša
zvecka i upozorava,
mojim razumom se
poigrava…
Poigrava.
