ISTEKLO JE VRIJEME
Vrijeme se savije, prizor ostane — i gledanje više nije pasivno.
U TOJ CRVOTOČINI TRENUTAK JE POSTAO VJEČNOST.
Tekst hvata nekoliko trenutaka prije katastrofe: unutarnje glasove koji se međusobno sudaraju, osjećaj da se ništa više ne može zaustaviti i spoznaju da će prizor ostati i nakon što se oči zatvore.
ISTEKLO JE VRIJEME
Tekst: SaH
Isteklo je vrijeme,
a ja nisam spremna.
Stojim i gledam.
Pomračenje uma.
Zrak je težak
kao pred oluju.
Tišina udara.
Tišina grmi.
Jedan glas u meni
kaže:
zaustavite sve.
Drugi šapće:
šuti, molim te.
U toj crvotočini
između udara i čekanja
nešto u meni puca.
Bol me dijeli.
Jedan glas u meni
govori: izdrži.
Drugi kaže: nema pomoći.
Treći: moraš vidjeti.
Ništa više
nije sigurno.
Prizor ostaje
i kad se oči zatvore.
U toj crvotočini
gledati znači sudjelovati
dok nešto krhko nestaje
bez traga.
Bol me cijepa
na nju i mene.
U toj crvotočini
vrijeme se savilo
i trenutak je
postao vječnost.
U toj crvotočini
gledati znači sudjelovati
dok nešto krhko nestaje
bez traga.
Bez traga.
