U PROLAZU
Miris bilja, jutro, planine i potreba za slobodnim prostorom grade osobni autoportret u kretanju.
TU SAM SAMO U PROLAZU.
Pjesma spaja instinkt, potrebu za mirom, pogled na svijet i osjećaj da pravo mjesto možda postoji negdje izvan uobičajenih okvira. Pripadanje ovdje nije vezano uz čopor nego uz vlastiti ritam, prirodu i prostor.
U PROLAZU
Tekst: SaH
Mirišem na divlje bilje,
na vjetar poslije kiše,
zlaćano kamenito smilje,
na nešto izvan ove zbilje.
Hodam lako kroz mrak,
kao da mi je vuk predak.
Ja sam odavde, znaš me.
Ponekad sanjaš me.
Po malo sam u svemu,
po po po po malo.
Po malo ni u čemu,
po po po po malo.
Tu sam samo u prolazu.
Negdje tamo imam oazu.
Samo sam u prolazu.
Ispod trepavica nosim instinkt,
neukrotivo srce, i mrzim konflikt.
Želim neko drugo doba
u kojem nismo potrošna roba.
Sve oko sebe vidim jasno —
ono što je trulo i ono korisno.
Ne dira me ništa posebno.
Slikam svoje platno osobno.
Volim dobru rimu i metaforu.
I bez mene teče rijeka moru.
Po malo sam u svemu,
po po po po malo.
Po malo ni u čemu,
po po po po malo.
Tu sam samo u prolazu.
Negdje tamo imam oazu.
Samo sam u prolazu.
Mi smo od istih atoma,
samo različitih sindroma.
Maštam često, al’ idem dalje.
Život je čudno široko polje.
Volim miris jutra ranog,
kad nitko ne traži razlog
za sukob bilo koje vrste.
Volim hrabre ljudske geste.
Kada nisam na straži,
tada me potraži.
Otkrit ću ti tajnu
kako stići zvijezdu udaljenu.
Jer ja sam kao ptica.
Hoću nebo slobodno od žica.
Hoću prostranstva gorska.
Ne volim svjetla neonska.
Po malo sam u svemu.
Po malo ni u čemu.
Tu sam samo u prolazu.
Negdje tamo imam oazu.
Samo sam u prolazu.
