VRTLOG
Trenutak u kojem se stvarnost raspada, a pamćenje preuzima ono od čega se nije moglo skloniti.
IZMEĐU ONE KOJA JE MOLILA I OVE KOJA JE PAMTILA.
Vrtlog nije prirodna pojava nego slika unutarnjeg kaosa tijekom užasnog događaja. Tekst ostaje u poziciji svjedoka: pokušaj da se nestane iz prizora sudara se s činjenicom da je netko morao pamtiti.
VRTLOG
Tekst: SaH
Molila sam Boga…
da mi uzme oči… ili razum.
Da me pretvori u vakuum.
Da me rastavi na dijelove.
Da ne plaćam tuđe dugove.
Da ne budem svjedok.
Da se nekako zaustavi tok.
Molila sam da me ne bude.
Da me isključi iz presude.
A nebo je šutjelo dugo.
Bez odgovora — predugo.
Zrak je drhtao
kao da se svemir povlači.
Vrijeme je stalo.
Uzalud je sve — ne plači.
Stajala sam usred vrtloga,
potpuno svjesna svega.
Taj pogled nije bio pogled.
Prošao je ravno kroz mene.
Kao da više ne postojim
sa srcem i tijelom svojim.
Bila sam izbrisana slika,
nepomična sitna prilika.
A ipak… središnji svjedok.
Tada je istekao svaki rok.
Zrak je drhtao
kao da se svemir povlači.
Vrijeme je stalo.
Uzalud je sve — ne plači.
Stajala sam usred vrtloga,
potpuno svjesna svega.
Ispred mene mrak ranjeni.
Iza mene život kopni.
Čak se i moj živi strah
u trenu pretvara u prah.
Raširila sam svoje ruke
instinktom, bez odluke.
Kao ptica pred zid olujni.
Bio je to pokušaj očajni.
Meni pravo nije dato
okrenuti glavu od tog.
Netko je morao pamtiti
ono što će se dogoditi.
Između kraja i početka
stajala sam kao sjenka.
Stvarnost me podijelila
na onu koja je molila
i ovu koja je pamtila.
Možda sam tada nestala.
Možda sam tada nestala.
Možda sam tada nestala.
To dijete uvijek sam tražila,
da sebe sebi vratim,
da se kući vratim.
