SAN OTVORI VRATA KOJA JUTRO PONOVNO ZATVORI.
U središtu je san u kojem se izgubljena osoba pojavljuje drukčija od posljednjih slika koje pamćenje čuva. Upravo zato buđenje postaje drugi gubitak — kratak susret završava povratkom u stvarnost.
BOLIŠ ME TI
Tekst: SaH
Sinoć te vidjeh u snu teškom.
Kozmos je pogriješio, ipak, jednom.
Ljudi su stajali u krugu, braneći meni —
meni, tvojoj kćeri —
kao da čuvaju moje oči od zvijeri.
Najzad su se razmaknuli bez riječi.
Nitko više ne može da me spriječi.
Srce me vuče snažno kroz prolaze.
Prema tebi idem, vid mi mute suze.
Vidjela sam malo jezero zelene boje.
U vodi stojiš mlad i lijep, bez agonije.
Ljepši od svakog sačuvanog sjećanja.
Gledam te potresena, puna divljenja.
Kako u snovima obično biva,
odjednom mi je jasno da nisi slika živa.
Gledam te posredno preko snimke.
Želim samo jedno —
da mi daju sve, bez iznimke.
Sva se moja čežnja pretvorila u molitvu.
Želim uspomenu u svom vlasništvu.
Nastade metež, zakloniše te tuđa ramena.
Odniješe sve —
ja slomljena,
pala sam na koljena.
Jecaj mi rastrga grudi.
Opet krenuše u meni sprovodi.
Dah se pretvori u bol.
Potonula sam u najdublji demol.
Suze
kao ptice
izletješe.
Znam…
Nikada te neću vidjeti
više.
Probudih se mokra lica.
Srce mi silovito kuca.
Boli me težina konačnosti.
Boliš me ti.
Boliš me ti.
Boliš me ti.
I u snu i u stvarnosti.
Rano, rano moja.
Rano moja.
