PJESMA KOJA SE NE MOŽE NAPISATI
Sjećanje dolazi u komadima: ruke, glas, lice — nikada cijela osoba odjednom.
CIJELA SLIKA STALNO IZMIČE.
Ovo je pjesma o nemoći jezika pred fragmentiranim sjećanjem. Svaki detalj djeluje istinito, ali čim se pokušaju spojiti, cjelina se ponovno raspline.
PJESMA KOJA SE NE MOŽE NAPISATI
Tekst: SaH
Pišem pa obrišem.
Ponovno pokušam.
Opet sve propuštam.
O tebi svaka riječ obmane,
dovoljno dugo ne ostane.
Čim je napišem raspadne se,
nevidljiva je ruka odnese
na neke neznane adrese.
Kao da svaka riječ produži,
neku drugu tebe traži.
Ne mogu…
Ne mogu oblikovati pjesmu o tebi,
jer te nikada ne pronađem cijelu.
Sastavljam fragmente male,
uvijek oni najbolji fale.
Uvijek iznova nestaješ.
Svaki put jednako —
nedostaješ.
Kad pomislim na tebe,
ne dođe jedna slika.
Moja si ruža pustinjska,
neisplakana suza nebeska.
Dođu ruke, glas, šutnja tvoja.
Dođe lice bez smiraja.
Sve na trenutak plane,
pa opet ode u bezdane.
Kao razbijeno ogledalo,
svaki komad govori istinu,
nijedan ne vidi cjelinu.
Ne mogu…
Ne mogu satkati pjesmu o tebi,
jer te nikada ne pronađem cijelu.
Dozivam uspomenu gotovo bijelu.
Kad napokon dođeš u moje zjenice,
požurim naslikati tvoje lice,
a ono nestane poput izmaglice.
Pojave se tvoje drage ruke —
trenutak,
i već postaju daleke.
Kada prepoznam tvoj glas,
on raspline se začas.
Nestane i pogled najdraži.
Uvijek te gubim i tražim.
Gubim te uvijek iznova.
Ne mogu do tebe ni
stazom snova.
Možda se pjesma o tebi
ne može napisati.
Može se samo tražiti
dok ne prestanu važiti
nepoznati zakoni viši
koji zabranjuju mojoj duši
da govorim i pjevam o tebi,
da ne odolim takvoj potrebi.
Sve ostaje u sjećanju iskidanom.
Ne mogu te dozvati
stihom.
