TAJNA NIČIJA
Mjesto pod korijenjem postaje unutarnja točka privlačenja, sjećanja i opasne bliskosti s tamom.
MJESTO JE PAMTILO TIJELO.
Zemlja, korijenje i gravitacija u ovoj pjesmi nisu dekor. Oni postaju jezik za staru privlačnost prema nestajanju i za kasniju spoznaju da taj poziv nije bio istina o tome gdje pripadaš.
TAJNA NIČIJA
Tekst: SaH
Sjećam se mjesta pustog
ispod korijenja razasutog,
gdje zemlja bila je želja,
želja da mi bude postelja.
Zemlja me tamnom tugom dozivala.
Noću bi se za mene razmicala
sporim pokretom kontinenata.
Pravila udubljenja poznata,
točno po mjeri moga tijela,
kao da me zavoljela.
Nisam tamo išla iz hira.
Tamo sam tražila malo mira.
Mjesto me dozivalo nježno,
svaku noć godinama, neizbježno.
Posebna sila gravitacije
vukla me prema dolje,
strpljivo, a jako, jako.
Znala sam —
to vuče me moj netko.
Dugo sam vjerovala
da zovu tom sam pripadala.
Pa sam krenula.
Pa sam krenula
za glasom iz dubine,
za rukama bez topline.
I skoro postala
još jedna tajna ničija
koju utroba zemlje upija.
Sada znam da pozivanje to
bilo je lažno i sumanuto.
Neke udaljenosti postoje
da zauvijek tako daleko stoje.
Neke čežnje nametnute
ne mogu nikada biti dotaknute.
Ali i danas ponekad osjetim stisak
kada se zemlja na trenutak
zastidi svoje šutnje umorne,
pa se pod korijenjem pomakne
nešto drevno u nekoj komori.
Ne dovoljno da progovori.
Ne dovoljno da zašuti.
Samo toliko da se nasluti.
Da znam
kako me još uvijek
mjesto
pamti.
